|
VOJISLAVA BECA TANURDŽIĆ, 03-16.08.2005.
|
||
FURIOZNA IGRA BOJA KAO SLIKARKINA EMFAZA " Pictores pingunt que numquam visa fuerant" Pre ili kasnije u stvaralaštvu svakog istinskog umetnika nastupa trenutak preispitivanja umetničkog izraza, kao rezultat nagomilanog iskustva, svesti o nužnosti promene i pozitivističkih kategorija. Upravo je to bio slučaj i sa Vojislavom-Becom Tanurdžić (1965.), slikarkom mlade generacije, autorkom pet samostalnih izložbi i učesnicom u većem broju grupnih izložbi, koja je završila Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu 1990. godine, i već sa prvim izložbama privukla pažnju likovne publike. Pošto se oprobala u raznim likovnim izrazima, koristeći razne slikarske tehnike, Beca Tanurdžić je pronašla put vlastitog umetničkog preobražaja i potonjih usmerenja. Otkrivši suštinu postojanja kao pitanje preobražaja mraka i ništavila u svetlost i život, zbacivši steg impresionističke mimikrije stvarnosti, pretvaranja spoljnjeg izgleda stvari u slikarstvo, Beca Tanurdžić je u maniru pravih majstora ekspresionizma svoj pogled sa spoljašnjeg upravila ka unutrašnjem svetu, od prirode ka duhu, a podsticaji su dolazili sa raznih strana. Više se, dakle, nije samo postavljao problem tamnog i svetlog u njenom slikarstvu, crnog i belog, kao suprotstavljanja sa mnogim varijacijama, prigušenog i razuzdanog kolorita, jer u pitanju je bio pravi vatromet boja, kao što u slikarstvu Bece Tanurdžić nikad nije bilo ni značajnih iskoraka iz figurativnog ka apstraktnom. Boja, kao najsnažniji i samostalni agens, ni sa čim uporediva, prestala je da bude pratilac forme i da bude samo u nekoj pomoćnoj funkciji. Beca Tanurdžić je otkrila tu moćnu prirodu boje, njenu privlačnost za posmatrače slikarskih dela, mogućnost isijavanja i ozračenja slike kroz jednostavan i direktan likovni jezik, kroz furioznu igru baja, ničim sputanu i omeđenu. Slikarkina emfaza, snaga njenog likovnog izraza i iskaza, taj zanos vidljiv u svakoj njenoj slici, potiče, bez ikakve sumnje, iz neposrednog i snažnog doživljavanja sopstvene prirode, ličnosti koja bi da se oslobodi teskoba i nametnutih obrazaca života i stvaralaštva, tereta svakodnevnice u kojoj dominira beznađe, očaj i besperspektivnost. Emanacija duha i otkrovenje sa vizijama asimetričnog rastakanja, manifestacija unutarnjeg sveta umetnice, oslobađanje boje tonskih okova, nadomestili su lirsku melanholičnost, iluziju prostorne dubine i iluzionizam slike uopšte, umesto čega je do punog izražaja došla ekstatičnost, gestualnost i ritmičko raščlanjavanje površine slike. Kao i raniji, i ovaj ciklus "Sunce"obiluje bogatim i strastvenim koloritom umetnice, u kojem ni jedna boja posebno ne dominira, u kojem se, naprotiv, boje pretaču jedna u drugu, a apstraktni fraktali, mrlje, tačke, oštri i mutni planovi imaju posebnu simboliku i čine osoben likovni iskaz umetnice. Dobrica Kamperelić
Vojislava Beca Tanurdžić SAMOSTALNE IZLOŽBE 1992 Galerija Grafičkog Kolektiva, Beograd, mart, "DEČIJE SCENE" crteži, tehnika tuš Godišnja nagrada galerije Kolarčeve Zadužbine za najbolju izložbu u 1997.g. KOLEKTIVNE IZLOŽBE 1992 Paviljon "Cvijeta Zuzorić", Beograd, "Crtež i mala plastika" Učestvovala je u radu većeg broja likovnih kolonija |
|
|