HOME ARHIVA IZLOŽBI U GALERIJI UMETNIČKOG PAVILJONA CVIJETA ZUZORIĆ
 
PROLEĆNA IZLOŽBA 2003.
 

 

VIRTUELNA GALERIJA: MALA SALA PARTER SPRAT

UMETNICI ODLAZE

Umetnik uvek, dok je sveta i veka, negde ide. Kad stane, okameni se... postane deo neke (nove) slike. Tako je to u bajci.
A u našoj prolećnoj stvarnosti dešava se PROLEĆNI SALON, prestižna smotra duhovnih iskoraka u likovnom maniru, u paviljonu "Cvijeta Zuzorić", mestu sa svih strana (i odozgo i odozdo) okruženom istorijom), na tačnoj sredokraći između "bilo je" i "biće". Dakle SADA!
Konan Dojl je, sada već davno, ustvrdio kako je stvarnost fantastičnija i od najsmelije mašte. Nije dopevao misao, nije predvideo uzvratni imperijalni udarac spoljnjeg sveta, koji se duhu objavljuje nadmoćnom estetizovanošću trivijalnosti, glamuroznom dinamikom horizontalnog pada.
Kad se razgrne koprena estetike, ostaje srce umetnika, sasvim slobodno i nezaštićeno. Estetika je univerzalna, poetika je lična. Mera koja ih povezuje, obezbeđuje mogućnost korespodencije unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta. Ovo je samo jedan od mogućih verbalnih pristupa, kao i što je ponuđeni izbor samo jedan od mogućih preseka eminentne likovne scene. Kao što je svaki presek jabuke tačan (mada međusobno vrlo različit), u tom smislu se može potvrditi i tačnost ovog izbora. Sam čin zasecanja jabuke, čin izbora, jeste čin nasilja, pokušaj da se uhvati nešto što je, samo po sebi, neuhvatljivo, da se zaustavi nešto što je, po definiciji, uvek u pokretu: UMETNOST SAMA. Kvalitet preseka uslovljen je "veštinom ruke", sumom sećanja i predviđanja, svesno ograničen pristojnim konsenzusom. Fraza da je selekcija ograničena ponudom koja možda nedovoljno i nadostatno prezentuje aktuelnu produkciju, preti da nas zavede na stramputicu, jer previđa volju umetnika da stvara i da utiče, koja je obavezujuća. Uostalom, ne može se dobro misliti pod pritiskom termina ponude i potražnje, tako se može planirati, ali ipak u nekoj jasnoj drugoj ravni, ravni koja se popularno imenuje kao (sofisticirani?) entertainment (ili promidžbenoj ravni, ako vam je tako drago). Tražena je bezkompromisna, poetička konstanta, makar u tragovima, koja čvrsto ukorenjuje delo, dajući mu mogućnost da izraste, tačnije, da, možda, nadraste samog stvaraoca, taoca sopstvene krvi i predumišljaja. Uslovljene nasleđenom inercijom, koja nalaže da bude prezentovano što više "svega", imputiranom komponentom "revijalnog" pristupa, učinilo je, ponekad, nužnim poneki dvokorak unazad. Ali ne suviše često, uveren sam, jer zajednička radost koju su izazvali neki "komadi" daje smisao svakom iskoraku i, u potpunosti, opravdava ovu i ovakvu manifestaciju. Ono što je poseban kvalitet ovog Salona, to je sučeljavanje "članova" i "nečlanova", što je, makar u fragmentarnoj formi, donelo nužnu svežinu obogaćenu snagom preporuke.
No skočimo li unazad iz ovog teksta do korica, videćemo opet dva nepoznata (?) umetnika, dva "hvatača vetra" koji su se zaputili ka slici, gde im senka određuje put. Jeza neminovnosti prolaska na drugu stranu slike upućuje na misteriju tamne strane ogledala. Stoga se i ovaj anonimni rad anonimnih umetnika spontano nametnuo kao autentični amblem ove smotre, ovog duhovnog po(pre)strojavanja.

Proleće je (videli smo svoju senku)!

Nikola Šindik